Kada smo recenzirali Biomutant u maju 2021. godine (što se čini iskreno baš davno, jer smo nekako totalno zaboravili na tu igru), smatrali smo da je ekipa iz Experiment 101 napravila šarmantan RPG ali ali da je izašla u pogrešno vrijeme jer je bila zasjenena drugim RPG naslovima koji su izašli u to vrijeme a i nije bila toliko uglađena koliko bismo možda željeli, s čestim padovima frame-ova, nizom grešaka i problemima sa tehničkim performansama koje kvare ono što se inače smatralo jednim od hitova te godine.
Sada nakon više od godinu dana ponovo uskačem u Rambo vjevericu. Biomutant se ponovo pojavio s nizom poboljšavanja kojima je cilj ispraviti mnoge površinske nedostatke koji su bili očiti pri izlasku igre. Pa da vidimo kakva je next-gen verzija ovog naslova.
Biomutant ostaje ambiciozna, ali igra sa dosta manjaka. Budući da dolazi od relativno malog studija, teško je ne diviti se veličini svijeta koji su stvorili i epskoj priči sa snažnim fokusom na teme kao što su zajednica, zaštita okoliša i samoodređenje.
Problem svake open-world igre – barem sa modernim enginima – je u tome što je puno lakše stvoriti lijep svijet nego svijet ispunjen stvarima koje su bitne za igru. Bez sumnje kao posljedica malog tima, Biomutant se oslanja na pristup “Kvantitet umjesto kvalitete” koji polako potkopava pozitivne elemente igre što duže igrate.
- Advertisement -
Zaštita okoliša i samoodređenje
Kao mutirana Rambo vjeverica, u bujnom post-ljudskom svijetu na rubu nove apokalipse, pitam se kome je Biomutant namijenjen. Iako vam pojedini elementi u igri omogućuju donošenje urnebesno binarnih odluka koje vašu auru mijenjaju iz svijetle u tamnu, dominantne teme I dalje su pozitivne – obitelj, zajednica, zaštita okoliša i samoodređenje.
Biomutant ima rating “Teen” što znači da su mnoge interakcije usmjerene na mlađu publiku s obiljem “slatkih” riječi i obiljem onoga što se može opisati samo kao grozne tatine šale. Nekonzistentno pisanje i ton neobično su ugodni – iako samo zato što su nepredvidi. Da, Biomutant može biti sladak do momenta kada vam je muka od igre, ali je sigurno dašak svježine u industriji koja silno voli mračne priče i beznadno okruženje. Biomutant je također vrsta igre koja će vjerojatno razbjesniti one licemjere koji se žale da su programeri cenzurirani kada odluče ograničiti prikaze nasilja ili seksualnosti, a zatim kukaju zbog programera koji “guraju planove” kad god odaberu pozitivnu poruku. Sada sa samo jednostavnim izborima koji definiraju vašeg protagonistu kao nesebičnog ili sebičnog, ono što je impresivno su dinamične interakcije između likova koje odražavaju vašu auru, pa čak i referencu na odluke iz djetinjstva koje donosite tokom flashback sekvenci.
Biomutant zaobilazi potrebu za brdima glasovnog rada korištenjem jednog pripovjedača za prenošenje priče i prijevod brbljanja koje ćete čuti od glavnih likova i NPC-a. Da, postaje zamorno tokom tako duge igre i uskoro ćete uočiti replike koje se ponavljaju, ali imam samo poštovanje prema Davidu Shawu Parkeru koji preuzima ulogu koja nosi cijelu priču.
Hack, slash, shoot, loot i opet sve ponovo
Biomutant je vrlo “gamey” igra. Postoji mnogo međusobno povezanih sistema s kojima se možete igrati i rijetko će proći više od nekoliko minuta a da ne pronađete drugi zadatak, uđete u novu borbu ili otkrijete spremište nove opreme ili komponenti za izradu. To je dizajn koji dobro funkcionira sa strukturom otvorenog svijeta tokom prvih desetak sati. Većina tih zadataka je malo više od “sakupi ovo” ili “ubij ono”, ali ćete i dalje uživati u istraživanju, čestim nadogradnjama karaktera, izradi novih oklopa i oružja i otključavanju nekoliko vozila koja se koriste za poraz “Svjetoždera” ” zvijeri koje gađaju korijenje Drveta života. Sistem borbe Wung-Fu osigurava da se Biomutant osjeća kao fluidna akcijska igra vođena kombinacijama kada ste u borbi – s novim sistemima koja proširuju vaše kombinacije ili ih nadopunjuju zabavnim moćima temeljenim na mutaciji. Neprijatelji se i dalje čine previše spužvastima na svim razinama težine – zbog čega se neki od vaših najblistavijih napada čine jadno slabima – ali brza i neuredna borba ostaje zabavna.
Nažalost, Biomutant pokazuje malo suzdržanosti i brzo generira iscrpljujući popis zadataka koji zatrpava kartu svijeta ikonama (čak i ako se pokušate držati primarne linije zadataka i izbjeći svakog opcionalnog davatelja zadataka). Što dalje napredujete, to se više suočavate s zadacima i podzadatcima koji se doimaju kao izmišljene prepreke, rastežući petlju igranja do tačke pucanja. Također ne pomaže ni to što čak i primarni zadaci slijede strukturu koja se ponavlja. Na primjer, svidjela mi se ideja o regijama koje su u početku bile neprohodne zbog opasnosti po okoliš – pomislite na vrućinu, hladnoću, biološke opasnosti, zračenje i hipoksiju – međutim, uđite u bilo koju od ovih zona i odmah ćete dobiti sporednu potragu za pronalaženjem kilometara zaštitne odjeće daleko.
S obzirom na to da je svijet puno veći nego što se na prvi pogled čini, a tačke brzog putovanja su nedosljedno raspoređene, može trebati puno vremena da se stigne bilo gdje – čak i s konjima – a mogućnost susreta s još jednim neprijateljm postaje zamorna. Znam da postoji podskup glasnih igrača koji poistovjećuju duljinu s vrijednošću, ali kad sam proveo desetak sati u igri, želim biti u mogućnosti navesti barem nekoliko značajnih narativa ili vrhunaca iz scene – ne samo questove.
Lijepo i učinkovito
Čak i na konzolama zadnje generacije, Biomutant je mogao izgledati prekrasno i – u kombinaciji s fantastičnim zvučnim zapisom i ambijentom – stvarati neočekivano spokojnu atmosferu koja je istraživanje činila nevjerojatno zadovoljavajućim. To je također vizualno raznolika igra sa sedam različitih bioma, u rasponu od bujnih šuma do zelenih travnjaka, planinskih stepa, poplavljenog arhipelaga, pa čak i pustinjskih dina – sve prepuno naselja i sporadičnih ostataka ljudske civilizacije. Ipak, čak i uz povećane rezolucije koje nude dva načina “kvalitete”, ova nova verzija Biomutanta ostaje ovisna o interakciji izvora svjetla i živopisnim krajolicima koji impresioniraju. Trčite u zatvorenom prostoru, pod zemljom ili noću dok je mjesečina zaklonjena i sve će izgledati ravno i zastarjelo. S druge strane, način “performansi” od 60fps ima opipljivu prednost za kašnjenje unosa i fluidnost animacija, posebno tokomvizualno kaotične, ali moderne borbe (zajedno s efektima u stilu stripova). Kao što se moglo očekivati, veliki svijet, razvijen od strane malog tima, znači ponovnu upotrebu sredstava. To nije inherentno loše, ali Biomutant radi užasan posao prikrivanja ove temeljne strukture.
Ažurirani vizualni elementi, zastarjeli gameplay
U konačnici, najveći problem Biomutanta je taj što sam u 10 sati – nakon što sam istražio četvrtinu karte, osvojio jedno pleme i porazio jednog bossa. Zadržao sam se na istočnom dijelu mape za ovo igranje i 5 sati kasnije – nakon što sam osvojio još dva plemena, drugi Worldeater, i imao posla s primarnim antagonistom – otkrio sam da moj interes opada… opet. Sada ni u jednom trenutku nisam požalio što sam proveo još 15 sati s Biomutantom i svejedno bih to smatrao dobrom igrom. Borba ostaje brza i zadovoljavajuća, nadogradnja mog lika za drugačiji stil borbe bila je zanimljiva, a istraživanje regija na karti koje sam prošli put zanemario pružilo je mnogo audiovizualnih uzbuđenja. To je više iskustvo – u smislu da možete izgubiti sate prelazeći s jedne aktivnosti na drugu – ali postaje predvidljiva rutina bez događaja.
